Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
ponedjeljak, rujan 23, 2013
KULTURNI OPORAVAK

Postanak sveučilišta (univerziteta)

            Sredinom srednjeg vijeka nove institucije počele su igrati važnu ulogu u  intelektualnom životu Europe, a snažnu ulogu imaju i danas. To se prije svega odnosi na sveučilišta koja slove kao najutjecajnija tvorevina srednjevjekovlja.

            Sve do oko 1050.g. samostanske škole dominirale su intelektualnim razvojem zapadne civilizacije, ali redovnička predanost molitvi, asketizmu i meditaciji nije ostavljala puno prostora konkretnom razmišljanju, a posebnu teškoću razmjeni ideja i intelektualnom napretku pridonosila je izoliranost redovničkog života.

            Od oko 1050. do oko 1200.g., katedrale ili biskupske škole preuzimaju intelektalno vodstvo Europe. Prema tradiciji biskup je imao obvezu osigurati edukaciju svog svećenstva, ali kaotična politička situacija ranog srednjeg vijeka i propadanje gradskih sredina zaustavilo je biskupske škole u preuzimanju vodeće uloge u kulturnom i intelektualnom životu. Od kraja XI st. i novog uspona gradskog života, gregorijanske težnje za obrazovanim svećenstvom (prema papi Grguru VII), te dodatni stimulans koji je stigao preko bliskih kontakata sa ne-kršćanima, katedralne škole se ponovno revitaliziraju.           

Slika 1: Prikazuje studente s različitim žarom za učenje. Oni naprijed pozorno slušaju, dok se ekipa u zadnjim redovima dobro zabavlja, a  neki su čak odlučili ubit oko.

Slika 1: Prikazuje studente s različitim žarom za učenje. Oni naprijed pozorno slušaju, dok se ekipa u zadnjim redovima dobro zabavlja, a  neki su čak odlučili ubit oko

Katedralne škole su na početku prilično fluidno strukturirane. Biskupov tajnik ili neka druga osoba zadužena za vođenje škole – naziva se scholasticus – imao je kao glavni zadatak pronalaženje i pozivanje učenih ljudi da prenose znanja radoznalim studentima. I učitelji i studenti zajedno su bauljali od grada do grada, tražeći najbolje učitelje, odnosno najbistrije (ili često one koji najbolje plaćaju) studente, ali i najliberalniju atmosferu za svoj rad. Dvanaesto stoljeće bilo je stoljeće takvih lutajućih školaraca, koji su ostavili prilično zanimljive tragove duha takvog života ponajviše u obliku goliardskih stihova, koji se bave vječnim studentskim temama – vino, žene, pjesma, neobuzdano veselje... O studentskom životu tog vremena puno doznajemo i iz primjerskih pisama koje su sastavili oni umješniji retoričari za studente koji ili nemaju dovoljno vremena ili elokvencije za pisanje vlastitih pisama. Takva primjerska pisma uključuju i ona upućena roditeljima, u kojima se obvezno spomene da ako žele da njihov pametni i požrtvovni sin nastavi studije, neka pošalju još novca.           

Slika 2: Scena iz srednjovjekovnog studentskog života, u kojem su zabava, žene...

Slika 2: Scena iz srednjovjekovnog studentskog života, u kojem su zabava, žene...

Često raspojasani studentski život dovodio je do međusobnih sukoba između građana i studenata, što je još jedna srednjovjekovna tradicija koja se održala i do danas (prije svega u velikim sveučilišnim centrima).           

Slika 3: .... kocka i vino imali važnu ulogu.

Slika 3: .... kocka i vino imali važnu ulogu.

Da bi se uspostavio nekakav red te da bi se zaštitili studenti od nekompetentnih učitelja, katedralne škole počele su inzistirati da učitelji posjeduju učiteljsku licencu, kao službenu potvrdu njihovog kvalitetnog rada. Scholasticus je dodjeljivao zaslužnim učiteljima naslov licentia docendi što je prethodnik svih današnjih akademskih titula.

            Učitelji i studenti, a većina su stranci  u gradovima u kojima podučavaju ili uče, s vremenom su se počeli okupljati u udruge ne bi li zaštitili zajedničke interese. Iz tih spontanih udruga studenata i učitelja izrastao je srednjovjekovni univerzitet (universitas je bila široko korištena latinska riječ koja je označavala i udruge) ili sveučilište.

            Udruga koju su formirali  učitelji Pariza primila je kraljevsku povelju 1200.g., a nešto kasnije i papinsku bulu o autonomiji i mogućnosti licenciranja novih učitelja. Pariško sveučilište se na osnovu spomenutog može podičiti naslovom najstarijeg sveučilišta sjeverne Europe, a od te 1200.g. započinje razvoj sveučilišta u europskom  intelektualnom životu.

            Sveučilište u Italiji ime nešto drugačije podrijetlo. Čak i u ranom srednjem vijeku strukovne škole za naobrazbu notara, odvjetnika i liječnika opstale su u nekim talijanskim gradovima, a rapidni porast također se dogodio tijekom XI st. I u Italiji se dogodio sličan obrazac kao nešto dalje na sjeveru Europe, tj. formiranje učiteljskih i studentskih udruga, s time što treba naglasiti da su ovdje studenti a ne učitelji formirali prvi dominantni univerzitet – Bolonjsko sveučilište (1088.g., najstarije europsko sveučilište) – na kojem su studenti regulirali disciplinu, odlučivali o novčanom iznosu koji zavrjeđuje pojedini učitelj, krojili satnicu predavanja pa čak i sadržaj lekcija. 

            Glavne teme podučavanja razlikovale su se naravno od sveučilišta do sveučilišta, ali postojala je podjela na četiri velika fakulteta – umjetnost; crkveno i rimsko pravo; medicina i teologija. Kako je Crkva ipak igrala veliku ulogu u tadašnjem svijetu, lako je zaključiti da su se najveći interesi i najžučnije rasprave ipak vrtile oko teologije, neokrunjene srednjovjekovne kraljice svih znanosti, pa naravno nije čudno što se i glavni srednjovjekovni filozofski pravac – skolastika – u potpunosti bavi crkvenim dogmama (ali o tome drugom prilikom).

Viteška literatura

            Skolastika je zaokupljala kulturne interese manje skupine srednjovjekovnih intelektualaca,  a što je zaokupljalo široke narodne mase može se vidjeti samo iz djela pisanih narodnim jezicima, a tematika takve književnosti gotovo u cijelosti se odnosi na život plemstva. Prema svim izvorima takva literatura, ili bar njena oralna verzija bila je vrlo rado prihvaćena i u gradskim i seljačkim krugovima. Veća količina literarnih djela na narodnim jezicima pojavljuje se tek u XI i XII st. (osim anglo-saksonskih jezika koji se pojavljuju prije 1000.g.) i pretežno se to odnosi na dijalekte starofrancuskog jezika (najpoznatiji je langue d'oc ili provansalski). Tri su glavna žanra viteške literature: herojski ep (ili chansons de geste); trubadurska lirska poezija i dvorski roman

Herojski ep ili chansons de geste je naravno bio najrašireniji, a slavio je ideal kršćanskog viteza u XI i XII stoljeću. Najpoznatija djela ove vrste su Ep o Rolandu i španjolski ep o El Cidu, o kojima vjerojatno znate puno pa ne bih duljio. U navedenim djelima, kao i u mnogim drugim o viteškim junaštvima, žena igra sporednu ulogu, tj. postoji samo da bi ih hrabri vitezovi spasili ili da ih potaknu na još hrabrija djela.           

Slika 4: Plemeniti par u lovu. Ona se pravi pomalo nezainteresiranom, dok momak pokušava na sve načine privući njezinu pažnju. Uzvišenost ove dame, umjetnik je prikazao i šargopirgastim konjem kojega jaše, a tada je to bila najskuplja pasmina.

Slika 4: Plemeniti par u lovu. Ona se pravi pomalo nezainteresiranom, dok momak pokušava na sve načine privući njezinu pažnju. Uzvišenost ove dame, umjetnik je prikazao i šargopirgastim konjem kojega jaše, a tada je to bila najskuplja pasmina.

Potpuna suprotnost herojskom epu je trubadurska lirika, koja prije svega slavi ženu i ljubav. Dok je herojski ep pisan ponajprije za muško društvo s ratnog polja, trubaduri svoje stihove pjevaju ili recitiraju na dvoru, u kojem žena počinje imati sve većeg utjecaja. U to prilično mobilno doba, kada su vitezovi i plemići često bili odsutni na duže vrijeme zbog križarskih pohoda i ratova zbog 'ko zna čega, njihove majke, žene i kćeri preuzele su vodstvo dvora i imanja, te zadobile znatan socijalni utjecaj. Žene su postale utemeljiteljice "dvorskih manira", tj. elegantnijeg ponašanja na svom dvoru, pa nije ni čudno što su uspjevale utjecati na literaturu koja će se čuti unutar njihovih zidova.

            Dvorski roman kombinira teme koje se ističu u herojskim epovima i kod trubadura, ali ipak je glavna tematika ljubav i žena koja steže srce glavnog junaka. Chretien de Troyes, čiji se rad datira u drugu polovinu XII st. autor je najstarije sačuvane dvorske romanse o Kralju Arthuru i vitezovima okruglog stola.

povijesni @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
65916
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.