Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
subota, svibanj 11, 2013
Franačka - Lekcije iz povijesti za drugi razred srednje škole

 FRANAČKA DRŽAVA

            Franci pripadaju zapadnogermanskoj skupini naroda koji prodiru na područje Rimskog Carstva u vrijeme velike seobe naroda. Glavna osvajačka snaga među Francima bili su Salijski Franci, koji su već polovinom IV st. izborili pravo naseljavanja na rimskom teritoriju kao federati.

            U vrijeme rimskog namjesnika i vojskovođe Aëcija, Franci su kao njegovi saveznici pod vodstvom svog kralja Meroveja (po njemu se cijela dinastija budućih franačkih kraljeva naziva MEROVINŠKA DINASTIJA), sudjelovali 451.g. u bitki protiv Atile i Huna na Mauricijakovom polju. Rezultat tog sudjelovanja bilo je zaposjedanje cijele sjeverne Galije do rijeke Somme.

KLODOVIK (481 – 511)

Slika 1: Klodovikovo krštenje na Božić 496.g. Slika prikazuje Klodovikovo krštenje, a na njoj vidimo kako se franački narod (desno) udružuje s crkvenim velikodostojnicima (lijevo). U središtu slike je Klodovik nekarakteristično nevina izgleda (iako mu je razbijanje lubanja i pljačkanje bila omiljena razbibriga) kojeg posvećuje golubica, tj. Duh Sveti, koji je iznad njega. Ilustracija pokazuje centralnu ulogu kralja u sjedinjavanju različitih društvenih skupina, a golubica simbolizira franačko vjerovanje da Bog vodi Klodovikov prelazak na kršćanstvo, a istodobno pokazuje i papinsku potporu Franačkom kraljevstvu. Crkvi je Klodovik bio potreban i  za uništenje arijanizma, koje je bilo rašireno među germanskim plemenima. Slika nam također dokazuje polagano miješanje rimske, kršćanske i germanske kulture, što je karakteriziralo razdoblje ranog srednjeg vijeka.

Slika 1: Klodovikovo krštenje na Božić 496.g. Slika prikazuje Klodovikovo krštenje, a na njoj vidimo kako se franački narod (desno) udružuje s crkvenim velikodostojnicima (lijevo). U središtu slike je Klodovik nekarakteristično nevina izgleda (iako mu je razbijanje lubanja i pljačkanje bila omiljena razbibriga) kojeg posvećuje golubica, tj. Duh Sveti, koji je iznad njega. Ilustracija pokazuje centralnu ulogu kralja u sjedinjavanju različitih društvenih skupina, a golubica simbolizira franačko vjerovanje da Bog vodi Klodovikov prelazak na kršćanstvo, a istodobno pokazuje i papinsku potporu Franačkom kraljevstvu. Crkvi je Klodovik bio potreban i  za uništenje arijanizma, koje je bilo rašireno među germanskim plemenima. Slika nam također dokazuje polagano miješanje rimske, kršćanske i germanske kulture, što je karakteriziralo razdoblje ranog srednjeg vijeka.

Klodovik je bio Merovejov unuk koji je porazio ostatke rimske vlasti i proširio franačku kontrolu do rijeke Loire, a nakon što je porazio Burgunde i Vizigote zaposjeo je cijeli teritorij između Rajne i Pirineja.

            U sklopu ovih sukoba krije se jedan od važnijih događaja franačke pa i europske povijesti, naime Klodovik je većinu problema s Burgundima riješio ženidbom s kćerkom burgundskog kralja, Klotildom koja je bila kršćanka, a nakon ženidbe i Klodovik prelazi na kršćanstvo. Krštenje je obavljeno 496.g. u crkvi u Reimsu, zbog čega su se mnogi budući francuski kraljevi krunili upravo u toj crkvi.        

            Važnost Klodovikova kršćanstva je u tome što postaje istovjernik i zaštitnik galorimskog stanovništva, a time i zaštitnik zemljoposjedničke aristokracije i Crkve, te ga svi priznaju za pravog vladara. Uskoro je Klodovik centar svoje vladavine postavio u Parizu, kako je ostalo do današnjih dana.

            Istočno Rimsko Carstvo je jačanje Franaka dočekalo s odobravanjem, jer ih je prije svega bilo strah povezivanja Ostrogota (Italija, Balkan) i Vizigota (Hispanija), pa zato priznaju vlast kršćanskog vladara u Franačkoj. Osim toga mislili su da će moći Francima nametnuti svoja pravila igre, tj. svoje zakonodavstvo i politički utjecaj.

            Klodovik nije za to puno mario niti je prihvatio Carigradsko zakonodavstvo, nego je dao popisati vlastito običajno pravo koje je poznato pod nazivom Lex Salica ili Salijski zakonik i njegove odredbe dugo su imale važnost na području zapadne Europe.

            Nakon Klodovikove smrti državno je područje podijeljeno među njegova četiri sina, od kojih niti jedan nije imao sposobnosti svoga oca, pa se to razdoblje u franačkoj povijesti naziva "doba lijenih kraljeva", (ili kako bi to Francuzi rekli "Rois fainéants") kada dolazi do raspada čvrste centralne vlasti.

KARLO MARTELL (714 – 741)

            Raspadom franačke centralne vlasti dolazi do podijele Franačke na nekoliko većih oblasti. U svakoj pojedinoj oblasti stvarna je vlast bila u rukama najmoćnijeg plemića koji se nazivao majordom.

            Jedinstvo Franačkog Kraljevstva ponovno je uspio uspostaviti jedan od najmoćnijih majordomova – Karlo, koji je prisilio sve franačke oblasti da priznaju njegovu vrhovnu vlast.

U međuvremenu su Arapi, pokorivši Vizigotsko Kraljevstvo u Španjolskoj, napali južnu Galiju, Karlo je sjajno reagirao, skupio veliku vojsku i u bitki kod Poitersa ili Toursa 732.g. porazio Arape, čije je osvajanje tada konačno zaustavljeno. (u stvari je bitka bila negdje između ta dva spomenuta grada)

            Karlo je u slavu te pobijede stekao nadimak Martell (čekić), a samo Franačko Kraljevstvo povratilo je svoj ugled i vodstvo. Zbog sposobnosti i značaja Karla Martella, cijela dinastija budućih franačkih kraljeva prema njemu će se nazivati KAROLINŠKA DINASTIJA.

PIPIN MALI (751 – 768)           

Slika 2: Krunidba Pipina Malog na manuskriptu iz XVI st.  Pipin je bio okrunjen za kralja Franaka, 751.g. od strane papinskog legata Sv. Bonifacija, a par godina kasnije to je službeno učinio i papa Stjepan II.

Slika 2: Krunidba Pipina Malog na manuskriptu iz XVI st.  Pipin je bio okrunjen za kralja Franaka, 751.g. od strane papinskog legata Sv. Bonifacija, a par godina kasnije to je službeno učinio i papa Stjepan II.

Prije smrti Karlo Martell podijelio je vlast svojim sinovima Karlomanu i Pipinu (Malizbog malog rasta), Pipin je ubrzo uspio sam preuzeti vlast, a brata je poslao u samostan (u Monte Cassino).

            U to je vrijeme bio živ posljednji potomak MerovingaHilderik III, koji nominalno ima pravo na vlast u Franačkoj. Pipin se tada za pomoć obraća papi Zahariju i postavlja mu jednostavno pitanje: "…da li treba vladati onaj koji je službeno kralj ili onaj koji ima stvarnu vlast…", na što se papa složio s ovom drugom tvrdnjom.

            Pipin je samo to čekao i zatim svrgnuo Hilderika i poslao ga u samostan. Franačko plemstvo prihvatilo je Pipina za vladara i prvog kralja dinastije Karolinga. Ali nije Pipin postao zakonitim vladarem samo tim izborom plemstva, nego ga je i papa Stjepan II 754.g. blagoslovio za kralja "milošću božjom".

            Od tada počinje dobra povezanost papinstva i Karolinga, a najbolji pokazatelj tih dobrih odnosa je pomoć Pipina papi protiv Langobarda koji su držali sjever Italije i često napadali papinske posjede. Osvojene zemlje Pipin je predao papi tzv. "Donatio Pippini", čime nastaje Papinska Država sa centrima u Rimu i Ravenni.

            Pipin na samrti dijeli kraljevstvo dvojici sinova – Karlomanu i Karlu, uskoro je Karloman umro pod čudnim kolnostima, a Karlo je priznat za jedinog kralja, i postat će poznatiji pod nazivom Karlo Veliki.

KARLO VELIKI (768 – 814)

            Nastavio je politiku svojih moćnih prethodnika, tj. širenje teritorija i kršćanstva, ali s puno većim uspjehom. Njegov osobni biograf i dvorski učenjak Einhard u djelu "Život Karla Velikog" opisao ga je kao velikog i snažnog čovjeka koji je uživao u fizičkim naporima, posebno lovu, jahanju i plivanju, a napomenuo je  da je bio neumjeren i sa hranom i ženama.

            Bio je intelektualno znatiželjan, govorio je latinski i grčki i uživao u društvu učenih ljudi, ali je istovremeno bio nepismen, iako je kako kaže Einhard, svake večeri pred spavanje pokušavao naučiti pisati, ali neuspješno.

OSVAJANJA KARLA VELIKOG           

Slika 3: Razvoj Franačkog kraljevstva od Klodovika do Karla Velikog

Slika 3: Razvoj Franačkog kraljevstva od Klodovika do Karla Velikog

Njegov vladarski uspjeh temeljio se na njegovoj sposobnosti kao vojskovođe, jer je na svim granicama vodio dugotrajne ratove. Glavni cilj bio mu je širenje kršćanstva i franačke vlasti među poganske narode.

            Već na početku svoje vladavine odazvao se pozivu pape za pomoć protiv Langobarda, koje je u nekoliko ratova porazio i time osigurao Papinsku državu, a sebe proglasio "kraljem Franaka i Langobarda".

            Uskoro se okrenuo daljnjem pokoravanju poganskih naroda – ratovi protiv Bavaraca i Karantanaca (današnja Slovenija); dugotrajni ratovi protiv Sasa (istočna Njemačka); ratovi protiv Avara i Slavena (Panonija, Češka, Slovačka); sukobi sa Saracenima iza Pirineja…

            Osvajački uspjesi i širenje kršćanstva učvrstilo je ionako dobre odnose Karla i papinstva, a kulminacija tih dobrih odnosa zbila se na Božić 800.g. u bazilici Sv. Petra u Rimu kada je papa Leon III okrunio Karla Velikog za cara.

            Proglašenje Karla Velikog za cara imalo je  simbolično značenje, jer je taj događaj i teoretski odbacio mogućnost podvrgavanja zapadne Europe Istočnom Rimskom Carstvu, a ujedno je taj događaj označio rođenje Europe, tj. političke i kulturne autonomije zapadne zajednice naroda.

ODNOS KARLA VELIKOG I BIZANTA

            U Bizantu nisu prihvatili Karla kao cara, jer se ondje smatralo da vlast na Zapadu može nekome biti povjerena jedino s ovlaštenjem bizantskog cara i u njegovo ime.

            Usprkos tome carica Irena stupila je u pregovore s Karlom, čak je franačko izaslanstvo predložilo Ireni ženidbu sa Karlom Velikim, čime bi bilo ostvareno jedinstveno carstvo, ali prije dovršenja pregovora Irena je zbačena s vlasti.

            Novi car Nikefor I Foka ne želi potvrditi Karlov carski naslov pa se napetosti između dva carstva nastavljaju. Bizant je u to vrijeme bio u sukobu s Bugarima i Arapima, pa je Karlo smatrao da će ratni pritisak od strane Franačke natjerati Nikefora na popuštanje.

            Najzgodnija točka za pritisak prema Bizantu bila je Venecija, kao jedino bizantsko područje u franačkom teritoriju. Ratne igre završene su mirovnim pregovorima 810-812.g. u Aachenu, gdje je bio Karlov dvor. Tim mirom Bizant je primoran na priznavanje Karlove carske krune, ali je dobio vlast nad Venecijom i dalmatinskim gradovima i otocima, dok je Franačkoj pripala Istra i obje hrvatske kneževine.

UPRAVA KARLA VELIKOG

Slika 4: Karlov tron u prijestolnici Aachenu

Slika 4: Karlov tron u prijestolnici Aachenu

Centar uprave Karla Velikog bio je njegov dvor u Aachenu ili Aix-la-Chapelleu, a cijelo Carstvo podijeljeno je na manje jedinice – grofovije ili marke, u kojima su upravitelji bili markgrofovi. Prostor Italije imao je poseban položaj – Kraljevina Italija.

            Najveći administrativni problem za Karla je predstavljala efikasna kontrola nad velikim teritorijem i lokalnim upraviteljima, što je uspio riješiti na tri načina:

  1. Sam je obilazio svoje carstvo i kontrolirao provođenje zakona i saslušavao žalbe na lokalne upravitelje
  2. Imenovao je posebne putujuće inspektoremissi dominici – koji su odlazili u godišnje kontrole nekog područja. Bili su kao neka produžena ruka samog cara, što je omogućilo da se carska vlast osjeti u svakom kutku carstva. Bili su nepotkupljivi i kontrolirali su i crkvene i svjetovne osobe, a o svim negativnostima izvještavali su Karla Velikog.
  3. Slika 5: Missi dominici – inspekcijska služba Karla Velikog koji su redovito i nenajavljeno obilazili Carstvo, te slušali pritužbe običnih ljudi. Uvijek su ih sačinjavali predstavnici duhovne i svjetovne vlasti.

    Slika 5: Missi dominici – inspekcijska služba Karla Velikog koji su redovito i nenajavljeno obilazili Carstvo, te slušali pritužbe običnih ljudi. Uvijek su ih sačinjavali predstavnici duhovne i svjetovne vlasti.

    Zahtijevao je od svog plemstva i svećenstva da prisustvuju godišnjim općim skupštinama, gdje se izvještavalo cara o stanju u grofovijama i biskupijama; savjetovalo cara o mnogim pitanjima; primalo direktive od cara….
Da bi osigurao što veće jedinstvo svog carstva Karlo je dao standardizirati mjere, utege, novac…, a sam carski kult imao je važnu ulogu u jedinstvu carstva. Karlo Veliki je zbog propagande predstavljan narodu kao novi David (idealni kralj Starog Zavjeta); kao novi August (najveći nekršćanski car); kao novi Konstantin (prvak Crkve).

KAROLINŠKA RENESANSA

 

Slika 6: Karlov potpis, to je uspio uvježbati.

Slika 6: Karlov potpis, to je uspio uvježbati.

Dinastija Karolinga, osim što je teritorijalno i politički jačala Franačku i širila kršćanstvo među barbarske narode, snažno je djelovala i kao promotor obrazovanja, što je rezultiralo povećanjem pismenosti, a time i kulture uopće.

            Visoka razina kulture u jedinstvenom Rimskom Carstvu prekinuta je prodorom barbarskih naroda koji su se tek trebali naučiti kulturi i civilizaciji. Još tijekom VI i VII st. europski kontinent bio je podijeljen na mnoštvo malih kraljevstava, a sva ta područja razvila su vlastite stilove pisanja – merovingika, beneventana, gotica

            Latinska gramatika klasičnog Rima potpuno je iskrivljena, jer je na svakom području "obogaćena" mnoštvom lokalnih specifičnosti. Tako se događalo da pismeni čovjek u jednom dijelu Europe ima priličnih problema sa dešifriranjem teksta s nekog drugog kraja Europe iako je u pitanju isti latinski jezik. Pismenih ljudi i inače je sve manje, što počinje predstavljati problem i za vlast i za Crkvu.

            Karlo Veliki potrudio se okupiti brojne učene ljude iz cijele Europe na svom dvoru, a glavni cilj bio je razvitak standardiziranog nastavnog programa, baziranog na istim tekstovima pisanih istim standardiziranim pismom.

            Da bi osigurao što veći broj pismenih i obrazovanih, Karlo je naredio svim samostanima i biskupijama da se potrude oko osnivanja škola za obrazovanje dječaka, i sam je Karlo, da bi bio primjer, utemeljio školu na svom dvoru koju su pohađali sinovi njegovih dvorjana.           

Slika 7: Slova Karolinške minuskule

Slika 7: Slova Karolinške minuskule

Jedno od većih postignuća karolinške renesanse bilo je reformirano pismo, koje je djelo redovnika iz Toursa, a naziva se Karolinška minuskula. Glavna joj je karakteristika pisanje malim latiničnim slovima, dok se dotada pisalo velikim slovima. Reforma je olakšala čitanje, omogućila je jeftinije pisanje (više teksta na istom prostoru), pa se novi rukopis ubrzo raširio Europom.

            Veliko postignuće bilo je reformiranje latinskog jezika (srednjovjekovni latinski jezik), koji je postao jezik učenih i obrazovanih ljudi, a to je oslobodilo prostor razvitku narodnih jezika kod običnog stanovništva na temeljima iskvarenog latinskog (npr. starofrancuski).

            Jedan od najučenijih ljudi tog vremena koji je bio na Karlovom dvoru bio je Anglosas Alquin, koji je u Karlovoj vladi imao ulogu neke vrste ministra kulture. On je priredio novo izdanje Jeronimove "Vulgate" (prvi prijevod Biblije na latinski jezik), a to izdanje postalo je važeći biblijski tekst za cijelu zapadnu Crkvu.

Alquin je zaslužan za standardiziranje školskog programa koji se temeljio na "septem artes liberales" (sedam slobodnih umijeća):

  1. trivium ili govorna umijeća – gramatika, retorika, logika
  2. 2.      quadrivium ili matematička umijeća – aritmetika, astronomija, geometrija, glazba
Karolinška renesansa svojim je pionirskim reformama u pismu, jeziku i obrazovanju omogućila sve kasnije renesanse u povijesti zapadne misli i kulture.

povijesni @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
68609
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.