Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
ponedjeljak, ožujak 25, 2013
Rimsko carstvo - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Kriza Rimskog Carstva i kolonat

            Većina povjesničara označava godinu 180.A.D., kao početak propadanja Rimskog Carstva, a to je trenutak kada umire Marko Aurelije, a na prijestolje dolazi njegov budalasti sin Komod (180 – 192), koji je producirao gomilu ludih događaja kakve Rimljani nisu osjetili još od vremena cara Nerona. S Komodom će započeti kriza morala koja će tijekom III stoljeća prerasti u veliku gospodarsku, financijsku i političku krizu, dotičući svaki segment društva Rimskog Carstva.

            Nakon Komodove smrti ponovili su se događaji već viđeni nakon Neronove smrti, naime Pretorijanci i vojska proglasili su nekoliko careva, a pobjedu je na kraju iznio Lucije Septimije Sever, kojeg su za cara proglasile panonske legije, pa nije čudno što mu je glavni oslonac vlasti ostala vojska. Kako bi vojska bila zadovoljna, dopustio je da se svaki vojnik može popeti do najviših časti. Zbog nestašice novca bilo je teško plaćati veliku vojsku, pa je pograničnim trupama dodjeljivana zemlja koju su obrađivali sami vojnici, ali tim potezom je smanjena pokretljivost vojske i borbena spremnost. Vlast je ostavio svojim sinovima Publiju

Slika 1: Umjetnički prikaz jedne od čestih orgija koje je organizirao Varius Avitus Basianus, poznatiji kao Elagabal, gdje se ljudi pred njegovim očima guše u moru ružinih latica. On sam je bio klinac kada je ubrzo nakon Karakale došao na carsku poziciju. Mladi car bio je štovatelj sirijskog kulta Elagabala, falusoidnog crnog kamena, što je pokušao nametnuti i u Rimu. Svi stari bogovi zamijenjeni su jednim božanstvom – Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce). Osim religije izazivao je strpljenje Rimljana na mnoge načine. Trošio je ogromne sume na ekstravagantne parade i orgije, a osim toga još je bio homoseksualac i transvestit. Volio se preoblačiti u žene, pa je čak zahtijevao da ga Senat proglasi Rimskom caricom!! Carska obitelj pokušala ga je nekako zdresirati, probali su ga oženiti i to pet puta, ali on jednostavno nije volio prave žene. Kada ništa nije urodilo plodom, a on je bio sve luđi, Pretorijanci su ga ubili i tijelo bacili u Tiber. Ovaj primjer dovoljno govori kakvih je careva bilo, pa nije niti čudno da je Rim zapao u krizu.
Slika 1: Umjetnički prikaz jedne od čestih orgija koje je organizirao Varius Avitus Basianus, poznatiji kao Elagabal, gdje se ljudi pred njegovim očima guše u moru ružinih latica. On sam je bio klinac kada je ubrzo nakon Karakale došao na carsku poziciju. Mladi car bio je štovatelj sirijskog kulta Elagabala, falusoidnog crnog kamena, što je pokušao nametnuti i u Rimu. Svi stari bogovi zamijenjeni su jednim božanstvom – Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce). Osim religije izazivao je strpljenje Rimljana na mnoge načine. Trošio je ogromne sume na ekstravagantne parade i orgije, a osim toga još je bio homoseksualac i transvestit. Volio se preoblačiti u žene, pa je čak zahtijevao da ga Senat proglasi Rimskom caricom!! Carska obitelj pokušala ga je nekako zdresirati, probali su ga oženiti i to pet puta, ali on jednostavno nije volio prave žene. Kada ništa nije urodilo plodom, a on je bio sve luđi, Pretorijanci su ga ubili i tijelo bacili u Tiber. Ovaj primjer dovoljno govori kakvih je careva bilo, pa nije niti čudno da je Rim zapao u krizu.

Septimiju Getu i Marku Aureliju Antoninu (Karakali). Karakala je ostao poznat po gradnji fascinantnih Karakalinih termi u Rimu, i po donošenju edikta iz 212. g. kojim svi slobodni ljudi na području Carstva dobivaju jednaka građanska prava, a naravno glavni razlog za takav potez leži u širenju mase onih koji mogu plaćati porez.

            Dinastija Severa imala je relativno čvrstu kontrolu nad Carstvom ponajprije zahvaljujući zadovoljavanju vojske. Ali financiranje sve brojnije i veće državne administracije i vojske zahtijevalo je stalno povećanje poreza, koje je najviše plaćao običan puk. Zbog takvog stanja dolazi do propadanja sitnog seljačkog posjeda. Budući da su prestala osvajanja, nije bilo niti novih robova, a time je zadan težak udarac gospodarstvu, jer su robovi bili nositelji proizvodnje. Krizu će dodatno potencirati stalne provale barbarskih plemena na granice Rimskog Carstva. Njihovim provalama trgovina postaje sve nesigurnija što uništava temelje bogatstva gradova, koji postaju sve pustiji.

            Nakon Karakaline smrti na prijestolju se do pred kraj III stoljeća izmijenio veliki broj careva, mnogi od tih vojničkih careva nisu na prijestolju izdržali duže od dva mjeseca. Česti građanski ratovi doveli su do katastrofalne financijske krize, jer se novac sve više kvario, tj. u kovanicama je bilo sve manje zlata i srebra, a povećavala se količina neplemenitih metala.

            Oporavak gospodarstva i teških agrarnih prilika zemljoposjednici su potražili u pokušaju davanja zemlje u zakup, nastojeći ujedno povećati zanimanje za rad na zemlji. Zakupnici su bili seljaci bez zemlje, gradska sirotinja ili oslobođeni robovi koji su se nazivali koloni, a cijeli taj sistem dobio je naziv kolonat. Koloni su za zemlju koju su dobili u zakup bili dužni gospodaru davati dio prihoda, ponajviše u naturi, a jedan dio u novcu. Možda bi stvar profunkcionirala i kriza se riješila da nije bilo drugih teškoća. Država je zbog provala barbara morala ulagati sve više novca u vojsku, a time su se povećavale obveze kolona. Koloni se moraju dodatno zaduživati te postaju ovisni o svojim zemljoposjednicima, pa postaju vezani za zemlju koju obrađuju iako su formalno slobodni. Takav kolonatski odnos postat će temelj kasnijeg srednjevjekovnog odnosa između feudalca i kmeta.

Carstvo u doba Dioklecijana i Konstantina

            Vojska je godine 284. rimskim carem proglasila Gaja Valerija Aurelija Dioklecijana, (284-305) jednog od najpoznatijih rimskih careva. Dioklecijan je bio sin oslobođenog ilirskog roba, a rodio se u Dalmaciji. Već je kao mladić stupio u rimsku vojsku i ostvario uspješnu vojnu karijeru postigavši najviše vojne činove i počasti, a vojnici su ga cijenili zbog njegove hrabrosti i odlučnosti.          

Slika 2: Skulptura koja predstavlja ideal Dioklecijanove tetrarhije i zajedništva koje je naglašeno međusobnim polaganjem ruku na rame. Na mnoge načine ova skulptura predstavlja prijelaz iz antike prema srednjovjekovnoj umjetnosti, a i osobe su prikazane u srednjovjekovnoj maniri, s krunom na glavi i vojnom opremom i odjećom, a ne kao prepoznatljivi rimski carevi u svečanim togama
Slika 2: Skulptura koja predstavlja ideal Dioklecijanove tetrarhije i zajedništva koje je naglašeno međusobnim polaganjem ruku na rame. Na mnoge načine ova skulptura predstavlja prijelaz iz antike prema srednjovjekovnoj umjetnosti, a i osobe su prikazane u srednjovjekovnoj maniri, s krunom na glavi i vojnom opremom i odjećom, a ne kao prepoznatljivi rimski carevi u svečanim togama

Bio je potpuno svjestan da stanje u Carstvu zahtijeva čvrstu i autoritarnu vlast, pa je Dioklecijan od početka raskinuo s tradicijom Augustova principata i okrenuo se istočnjačkoj apsolutnoj monarhiji. Okružio se s dovoljno pompe i blještavila da to zadivi svakoga. Nije se niti najmanje pretvarao da je nekakav „prvi građanin“, nego je otvoreno prikazivao vlast po uzoru na istočnjačke despote. On sam bio je dominus et deus (gospodar i bog), a cijeli sistem naziva se dominat.

            Dioklecijan je uvidio da temeljni problemi države nadilaze snage jednog čovjeka, pa je za suvladara uzeo Maksimijana, podijelivši Carstvo na istočni i zapadni dio. Kako bi spriječio daljnje borbe za vlast, stvorio je novi sustav nasljeđivanja, pa su on i Maksimijan odabrali još dvojicu suvladara koji su ih trebali zamijeniti na prijestolju. Dioklecijan i Maksimijan nosili su titulu augusta, a njihovi su nasljednici i suvladari imali titulu cezara. Takva podjela vlasti među četvoricom careva naziva se tetrarhija.

            Uspio je popraviti i problematično stanje na granicama, reformiravši vojsku. Vojsku je izuzeo od vlasti civilnog provincijskog zapovjednika, te je formirao pogranične postrojbe i mobilne jedinice koje je bilo lako prebacivati s jednog na drugi kraj Carstva, već prema potrebi.

            Na gospodarskom planu Dioklecijan nije uspio biti toliko učinkovit. Krizu je pokušao riješiti uvođenjem novih poreza – zemljarine i glavarine i najkontroverznijom reformom – ediktom o cijenama. Taj edikt određivao je najvišu cijenu za pojedine proizvode, čime se htjelo spriječiti nekontrolirano podizanje cijena, ali ova mjera nije nikako mogla uspjeti, jer zakoni tržišta jednostavno ne podnose takve zakone.

            Za Dioklecijanove vladavine proveden je i najsustavniji progon kršćana koji nisu željeli prihvatiti prinošenje žrtava caru kao božanstvu. Takav stav kršćana prijetio je autoritetu carske vlasti, pa su Dioklecijan i njegovi suvladari pokrenuli progone u kojima su stradali brojni kršćani širom Carstva. Dioklecijan je sam prekinuo progone razočaran činjenicom da su mu i žena i kćer i veliki dio njegove svite kršćanske vjere.

            Dioklecijanova tetrarhija i mirni prijenos vlasti nakon njegovog povlačenja nije se odvijao onako kako je zamislio. Gotovo odmah je izbio sukob među zainteresiranim stranama, a kao pobjednik je izišao Konstantin koji je samostalno vladao sve do 337. godine.

            Najvažnije promjene do kojih je došlo tijekom Konstantinove vladavine tiču se odnosa prema kršćanstvu. Prema poznatoj legendi, kada je Konstantin sa svojom vojskom napredovao prema Rimu, u snu je imao viziju križa nasuprot suncu okruženog riječima: „In hoc signum vinces“ (s ovim ćeš znakom pobijediti). Slijedećeg dana pobijedio je svog konkurenta Maksencija u bitki na Milvijskom mostu, što će ga učiniti doživotnim podržavateljem kršćanstva, a iste je godine 313.objavio tzv. Milanski edikt kojim kršćanstvo proglašava ravnopravnom vjerom u Carstvu, čime prestaju progoni kršćana. Otvoreno je pomagao kršćanstvo, naredio je da se ukine smrtna kazna na križu, a zakonom koji je vrijedio za cijelo Carstvo odredio je da se svetkuje nedjelja kao sveti dan. Iz Konstantinovog vremena potječu i prve velike bogomolje i mjesta okupljanja kršćana – bazilike. Dao je podići velike bazilike na mnogim, za kršćane svetim mjestima – nad grobom apostola Petra na vatikanskom brežuljku; nad Isusovim grobom u Jeruzalemu i na mjestu Isusova rođenja u Betlehemu.

            Oko jedne stvari su Konstantin i Dioklecijan imali iste poglede – da zapadna polovica Carstva nema više toliku važnost i značaj kao istočna. Zato je Istok bio pravo mjesto za boravak cara. Dioklecijanovo sjedište bila je Nicomedia, a Konstantin je razmišljao o nekoliko pozicija za svoj dvor. Prvo se odlučio da će svoju prijestolnicu podići u Ilijumu – antičkoj Troji, čak su počeli i pripremni radovi, ali prema legendi, jedne noći Bog se ukazao Konstantinu i rekao mu neka potraži bolje mjesto za svoj novi Rim. Ovaj put Konstantin se okrenuo europskoj strani Bospora i odabrao mali grad Bizantium. Gradske limese navodno je označio hodajući, a pratioci koji su išli za njim zabrinuto su ga pitali koliko će još dugo hodat, a Konstantin im je prema legendi odgovorio: „Hodat ću dok On koji hoda ispred mene ne stane“

            Konstantin je pokrenuo masivni program izgradnje novog grada u rekordnom roku. Pretvorio ga je u repliku Rima, sa sedam umjetnih brežuljaka, napunio ga bogatstvima iz drugih gradova, sagradio hipodrom, forum, zgradu senata, terme, vrtove, aquadukte… Grad je završen 330. i prvo je nazvan Novi Rim, a kasnije je ime promijenjeno u Konstantinopolis. Izbor za poziciju nove prijestolnice bio je briljantan. To je bilo glavno križište putova između Europe i Bliskog Istoka, čime vlast dobiva kontrolnu poziciju nad trgovinom između Istoka i Zapada. Budući da je grad podignut na poluotoku, mogućnosti obrane također su bile sjajne, mornarica ga je mogla braniti s tri strane, dok je na kopnenoj strani podignut obrambeni zid kakav zapadni svijet još nije vidio, čineći grad gotovo neosvojivim, te će tako izdržati mnoge opsade slijedećih tisuću godina (do 1453.).

Kršćanstvo u Konstantinovo doba

            Četvrto stoljeće dočekalo je konačni trijumf kršćanstva na prostoru Rimskog Carstva. Još početkom stoljeća, kršćani su bili žestoko proganjani, a pri njegovom kraju bilo je gotovo nezamislivo da car bude pripadnik neke druge vjere, a ne kršćanstva. Kršćanstvo je nadjačalo paganska vjerovanja zbog svoje jednostavnosti, pružalo je nadu običnom čovjeku, što je u tim nemirnim vremenima bilo od ogromne važnosti. Velika važnost brzom širenju kršćanstva leži i u organizaciji, koja je sa svakim novim prostorom ostajala ista, dok paganske religije imaju niz idola i mitova koji se mijenjaju od provincije do provincije, pa su najčešće organizirani samo na lokalnoj razini.

            Konstantinova podrška učinila je Crkvu puno jačom nego što bi ona to postala bez njega, a takva moć osiguravala je i olakšavala nametanja jedinstvenosti u prakticiranju kršćanske vjere. Konstantinovo djelovanje obeshrabrivalo je svakog štovatelja neke druge vjere, a čak i neslaganje s osnovnim doktrinama kršćanstva (od strane kršćana) postaje dovoljnim razlogom da se netko proglasi izdajicom i otpadnikom. Dolazi do okretanja kola sreće – vlast sada koristi silu i moć za promoviranje kršćanstva, koju je donedavno koristila protiv njega.

            Jedno od najvažnijih pitanja u vrijeme Konstantinova kršćanstva bilo je uređivanje nekih kontroverzi među vjernicima, posebno po pitanju arijanizma. Arijan je bio biskup u Alexandriji i negdje između 318. i 323. on je počeo poučavati da Isus Krist nije isti s Ocem u Svetom Trojstvu, već da ga je Bog stvorio tijekom vremena. „Postojalo je vrijeme kada Isusa nije bilo“, kako je govorio Arijan. Njegovo učenje izazivalo je bijes na Istoku i šire, i polariziralo vjernike. Konstantin nije želio da se takve svađe vode u njegovom Carstvu, pa je sazvao prvi ekumenski koncil u Niceji 325., na kojem je sudjelovalo oko 250 biskupa iz svih dijelova Carstva, a koncilu je predsjedao sam Konstantin iako još nije bio pokršten. Nicejski koncil donio je odluku kojom se odbacuje arijanizam i utvrđuje se da je Isus Krist iste prirode s Ocem i da je vječan. Samo biskup Arijan i njegova dva podržavatelja nisu prihvatila takvu odluku, kojom arijanizam postaje heretičkim učenjem. Kako je arijansko učenje odbačeno od službene Crkve ono će se ponajprije širiti među Gote koji su brojni na granicama Rimskog Carstva.

            Jedan od glavnih širitelja arijanskog kršćanstva među Gotima bio je biskup Ulfila (Vulfila), barbar koji je odgojen u Konstantinopolisu. On je prvo upoznao Vizigote s kršćanstvom, a njegovo se učenje kasnije proširilo na Ostrogote i Vandale. Lakoću širenja arijanskog kršćanstva među Gotima osigurao je sastavljanjem gotskog alfabeta, kombinirajući grčka i rimska slova sa skandinavskim runama, pa je takvim pismom napisao Bibliju za nove pokrštenike. Kako su Goti preuzeli arijansko kršćanstvo, to ih je u očima svjetovne i crkvene vlasti, ali i starosjedilačkog stanovništva učinilo hereticima, što će otežati kontrolu prostora na koji su se naselili. Tako nije slučajno da su najuspješniji Germani bili oni koji su prihvatili pravovjerno kršćanstvo (Franci), ili se nisu pokrštavali dok arijanizam nije iskorijenjen (Anglo-Sasi).

Velika seoba naroda

            Na graničnim prostorima Rimskog Carstva, uz obale Rajne i Dunave te u velikom luku koji se prostire od Skandinavije do Crnog mora, u IV stoljeću bili su prostori ogromnog naseljavanja germanskih plemena. Germanska plemena već su stoljećima prijetila granicama Rima, jer njihova primitivna i slabo produktivna ekonomija tjera ih da konstantno traže nove zemlje za pljačke ili naseljavanje. Naravno, Germani su bili privučeni i bogatstvom i slavom rimskog svijeta, što je uzrokovale konstantne sukobe na granicama. Ali, čak i dok su se odupirali germanskoj navali, Rimljani su malo po malo prihvaćali barbare unutar Carstva. Na početku su ih dovlačili kao robove ili ratne zarobljenike, nakon toga kao slobodne seljake koje su naseljavali na napuštena zemljišta u Carstvu, a naposljetku su ih počeli uzimati kao vojne plaćenike i vojskovođe. Zadnja trećina IV stoljeća u potpunosti će zakomplicirat i ubrzati dosadašnje odnose, jer pritisak nomadske horde iz središnje Azije natjerat će germanska plemena da vrše sve snažniji pritisak na rimske granice u potrazi za zemljom i sigurnošću.

            Nomadi koji su pokrenuli cijelu gungulu u Europi bili su Huni, narod Mongolskog ili Tatarskog podrijetla, koji su 375. godine nahrupili prema zapadnoj Europi. Vrlo brzo su podvrgnuli pod svoju kontrolu pleme Ostrogota, koje se smjestilo na prostoru današnje Ukrajine, a onda su se okrenuli prema Vizigotima, koji su u tom trenutku bili oko rijeke Dniestar.

Slika 3: Karta koja prikazuje migracije uzrokovane prodorom Huna 375. g. Hunska pobjeda nad Ostrogotima navela je cara Valensa da izađe u susret Vizigotima i pusti ih da se nasele unutar rimskih granica, što se pokazalo katastrofalno po Rim
Slika 3: Karta koja prikazuje migracije uzrokovane prodorom Huna 375. g. Hunska pobjeda nad Ostrogotima navela je cara Valensa da izađe u susret Vizigotima i pusti ih da se nasele unutar rimskih granica, što se pokazalo katastrofalno po Rim

Vizigoti su 376. g. uputili pismo caru Valensu, vladaru istočnog Rimskog Carstva, da im dozvoli smještanje unutar granica Carstva. Car Valens im je dozvolio naseljavanje, jer je imao hrpetine napuštene zemlje. Nije imao neka očekivanja da će Goti plaćati poreze, ali bili su potencijalni regruti za rimsku vojsku. Ali, kada su se Vizigoti naselili kao federati, Rimljani su ih tretirali kao neprijatelje, nikada nisu dobili dovoljno zemlje, a podli Rimljani su im trulo žito prodavali za ogromnu lovu. Glad među Vizigotima bila je sve veća, spominje se da su čak neki Goti mijenjali djecu za rimske pse, koji su im postali hrana. Napetost je bila sve veća, čekao se samo otvoreni sukob. Glavna bitka odigrala se kod Hadrijanopolisa, 378. g., gdje je rimska pješadija do nogu potučena od strane gotske konjice, a smrtno je stradao i sam car Valens. Gotovo 700 godina je prošlo od kako su rimske legije krenule na Samnićane, ovom bitkom rimske pješačke legije odlaze u povijest, a konjaničke jedinice postaju nositelji moći. Vizigoti su se nakon ove bitke nakratko smjestili na Balkanskom poluotoku, prije nego što su nastavili svoju migraciju dalje prema zapadu.

Car Teodozije i konačna podjela Carstva

            Nakon Valensove smrti, na njegovo mjesto kao car istočnog djela Rimskog Carstva izabran je Teodozije I Veliki (379 – 395). Iako je naslijedio totalno kaotičnu situaciju uspio je zahvaljujući svom talentu i sposobnostima, donekle dovesti u red teško stanje u Carstvu. Koristio je svoje bogatstvo i svećenike Gote za sklapanje veza s Vizigotima, te je imao vrlo sposobnog vojskovođu, Stilichona, (inače Vandala) koji je radio reda tamo gdje je diplomacija zapela. Istovremeno, dok je uvodio reda u odnosima s barbarima, morao se sukobljavati i sa svojim konkurentima na Zapadu, u čemu će uspjeti pri kraju svog života, pa će Teodozije biti posljednji car koji je vladao kompletnim Rimskim Carstvom.

            Teodozije se često naziva Veliki, ponajviše zbog svog odnosa prema Crkvi. Naime, on je završio reformu koja je pokrenuta još u vrijeme Konstantina, i proglasio kršćanstvo jedinom službenom religijom u Carstvu, a odluke Nicejskog koncila jedinom pravom vjerom. Arijanstvo je stavio izvan zakona, te je naredio da se sve njihove crkve predaju katoličkim svećenicima. Napadao je i sve moguće neprijatelje kršćanstva, tako da su od 391.g. zabranjeni svi paganski hramovi i događanja. Time je prekinuta tradicija Delfskog proročišta ili Olimpijskih igara. Vrlo kratko prije svoje smrti (395) ogolio je mnoge hramove u Rimu, a kipove starih idola izbacio na ulicu, te naredio senatorima da izaberu da li će Jupiter ili Isus upravljati Carstvom – naravno da se većina njih preobratila na kršćanstvo (a to su uradili i građani koji su shvatili što je dobro i zdravo za njih!).

            Teodozije Veliki vladao je Carstvom vrlo efikasno, ali bio je svjestan da niti jedan od njegova dva sina nema njegove sposobnosti upravljanja golemim carstvom. Odlučio je zato podijeliti Carstvo između sinova: desetogodišnji Honorije dobio je zapadnu polovicu, a osamnaestgodišnji Arkadije dobio je istočnu polovicu. Nije bilo nekog posebnog razloga za strahovanjem u javnosti, jer Carstvo se i dosad razdvajalo pa bi opet postajalo jedinstveno. Ali, ovaj put je bilo drugačije, ova podjela postala je stalna iako to nije bila Teodozijeva namjera. I Honorije i Arkadije bili su prilično beskorisni kao vladari, a nakon njih niti na Istoku niti na Zapadu nije se pojavio moćniji car koji bi ponovno uspio ujediniti Carstvo. Nakon te 395. godine Zapad je praktički bio prepušten samom sebi, s malom mogućnošću da izdrži svu silu barbarskih naroda koji su navaljivali na granice.

Propast Zapadnog Rimskog Carstva           

Slika 4: Vizigotsko pljačkanje Rima. Vizigoti su i prije 410.g. došli do Rima i opsjeli ga, a Rimljani su tada pomalo nabusito javili Alariku da ih je puno više i da im on ne može ništa. Alarik je tada odgovorio: „Samo izađite, što gušća trava lakše se sječe“. Rimljani su na kraju ipak skupili otkupninu u znatnoj količini zlata, pa su ih Vizigoti par godina ostavili na miru (dok su Rimljani redovito plaćali). Godine 410. Vizigoti su zapravo došli opljačkati Rim i ovaj put nije bilo pregovora. Pljačka je trajala tri dana, i nisu dirali ništa što je u crkvenom vlasništvu, jer ipak su oni kršćani. Tim upadom Vizigota Rim je i praktično prestao biti politička prijestolnica, a u svijet je poslana šokirajuća poruka o pljačkanju i propasti Rima.
Slika 4: Vizigotsko pljačkanje Rima. Vizigoti su i prije 410.g. došli do Rima i opsjeli ga, a Rimljani su tada pomalo nabusito javili Alariku da ih je puno više i da im on ne može ništa. Alarik je tada odgovorio: Samo izađite, što gušća trava lakše se sječe“. Rimljani su na kraju ipak skupili otkupninu u znatnoj količini zlata, pa su ih Vizigoti par godina ostavili na miru (dok su Rimljani redovito plaćali). Godine 410. Vizigoti su zapravo došli opljačkati Rim i ovaj put nije bilo pregovora. Pljačka je trajala tri dana, i nisu dirali ništa što je u crkvenom vlasništvu, jer ipak su oni kršćani. Tim upadom Vizigota Rim je i praktično prestao biti politička prijestolnica, a u svijet je poslana šokirajuća poruka o pljačkanju i propasti Rima.

Arkadije i Honorije nisu se baš slagali kako bi se to od braće moglo očekivati. Arkadije je čak vidio priliku da oslobodi sebe Vizigotske opasnosti tako da ih nagovori da pođu na Zapad. Dogovorio se s vizigotskim vođom Alarikom da osvoji Ilirik u njegovo ime, što je Alarik prihvatio, jer je želio osigurati hranu i bolje životne uvjete za svoj narod. Za Arkadija to je bilo ubijanje nekoliko muha jednim udarcem, jer bez obzira da li Vizigoti uspiju ili ne, on si ih je skinuo s vrata. Jedina čvrsta ruka na Zapadu koja je donekle mogla držati stvari pod kontrolom bio je Teodozijev vojskovođa Stilichon, kojeg je bedasti Honorije dao pogubiti, čime je vojska Zapada strašno oslabljena. U takvim uvjetima bilo je gotovo nemoguće obraniti Italiju i Rim. Sam Honorije nije imao niti snage niti znanja da sam nešto organizira, osim toga bio je potpuno izoliran od događanja, boraveći u svom dvoru u Ravenni, dok Rim nikada nije niti vidio. Jedini Rim koji je vidio bila je njegova koka, kućni ljubimac imenom Roma!!!

            Vizigoti su pod vodstvom Alarika iz Ilirika krenuli prema Italiji i Rimu, kojeg su opljačkali 410. godine. Dogodilo se nezamislivo, Vječni Grad, koji je odolijevao svima zadnjih osam stoljeća, pao je u ruke neciviliziranom osvajaču. Nakon Alarikove smrti, Vizigoti se neće dugo zadržavati u Italiji, već prelaze Alpe i dolaze na prostor Galije gdje su formirali svoje Vizigotsko kraljevstvo. Na vrhuncu svoje moći, polovicom petog stoljeća, Vizigoti su se raširili od Gibraltara do rijeke Loire. Franci će ih pokoriti u šestom stoljeću, a Saraceni će srušiti njihovo kraljevstvo u Hispaniji tijekom osmog stoljeća.

            Slijedeće veliko germansko pleme pritisnuto od strane Huna koje je pritiskalo rimske granice bilo je pleme Vandala. Vandali su odmah pritisnuli prema jugu i prema Galiji, ali su zapeli na Rajni koju nisu mogli prijeći, ali prirodni i klimatski uvjeti omogućit će im to zadnjeg dana 406. godine. Naime, prema suvremenicima, Rajna se tada smrznula s dovoljnom količinom leda što je omogućilo Vandalima i ostaloj ekipi da nahrupe preko Rajne kod Mainza i upadnu u Galiju. Vandali se nisu dugo zadržavali u Galiji, jer dolaskom Vizigota iz Italije oni su pritisnuti prema jugu i Hispaniji. Pod vodstvom Genserika, Vandali će preko Gibraltara prijeći u sjevernu Afriku, punu bogatih gradova, što će im dati materijala za pljačkanje čitavo jedno desetljeće. Završetkom pljačkaških pohoda po gradovima-žitnicama , utemeljit će svoje Vandalsko kraljevstvo na tlu sjeverne Afrike, s centrom u Kartagi.           

Slika 5: Susret pape Lea I i Attile. Sudbonosni susret koji je spasio Rim, jer Attila je zaista poslušao molbu pape Lea I da ostavi Rim na miru, ali do danas je ostala nepoznanica što su to njih dvojica dogovorila na tom susretu. Na ovoj Rafaelovoj slici koja prikazuje taj susret vide se anđeli i slična ekipa, a neki stariji pisci tvrde da je Attila tada imao vizije anđela i demona, te da ga je to nagnalo da promijeni mišljenje. Danas, kada je prošlo puno stoljeća od vremena Attile, o njemu se zna puno više, i gotovo bi se svi složili da on nije bio pretjerano strašan čovjek, već da se s njim vrlo ugodno moglo razgovarati i pregovarati.
Slika 5: Susret pape Lea I i Attile. Sudbonosni susret koji je spasio Rim, jer Attila je zaista poslušao molbu pape Lea I da ostavi Rim na miru, ali do danas je ostala nepoznanica što su to njih dvojica dogovorila na tom susretu. Na ovoj Rafaelovoj slici koja prikazuje taj susret vide se anđeli i slična ekipa, a neki stariji pisci tvrde da je Attila tada imao vizije anđela i demona, te da ga je to nagnalo da promijeni mišljenje. Danas, kada je prošlo puno stoljeća od vremena Attile, o njemu se zna puno više, i gotovo bi se svi složili da on nije bio pretjerano strašan čovjek, već da se s njim vrlo ugodno moglo razgovarati i pregovarati.

Vandali su postali vrlo moćan faktor na zapadnom Mediteranu. Svojom flotom kontrolirali su Korziku, Sardiniju pa čak i Siciliju, a 455. g. opljačkat će čak i Rim. Svojom brutalnošću u progonu nearijanskih kršćana, gusarskih napada na Mediteranu i nepotrebnom nasilju steći će vrlo negativnu reputaciju, a pojam vandal i vandalizam do današnjeg dana se odnosi na sve necivilizirane postupke u odnosu na ljude ili kulturna postignuća.

            Ali, nekada strašni ratnici, zbog bogatstva postaju sve slabiji, korumpirani i neorganizirani, što će caru Justinijanu i Istočnom Rimskom Carstvu olakšati njihovo osvajanje i nestanak Vandalskog kraljevstva.

            Gotovo pola stoljeća Huni su bili poprilično tihi i mirni. Tek kada su dobili novog vođu, Attilu ili kako su ga na Zapadu nazivali Flagellum Dei (Bič božji), krenuli su u otvorene konfrontacije s Rimom. Huni su pod vodstvom Atille utemeljili svoju hordu na ravnicama srednjeg Dunava, odnosno Panonskoj nizini. U početnoj fazi Attila je čak surađivao s rimskim vojskovođom Aëcijem, koji ga je koristio u sukobima protiv ostalih germanskih plemena. S vremenom se Attila osilio i počeo poduzimati pljačkaške upade u Istočno Rimsko Carstvo, koje ga se pokušalo riješiti podmićivanjem i plaćanjem godišnjeg danka u zlatu. Ali niti Istok nije imao novca na bacanje, pa je u jednom trenutku istočni car Marcijan poslao poruku Attili: „Nemam više zlata za tebe, samo željeza“! Attila je shvatio da više nije zabavno na Istoku, pa se povukao u Panoniju.

            Do pravog rata sa Zapadom došlo je zbog jedne žene, naime sestra tadašnjeg zapadnog cara Valentinijana III, Honorija, zatečena je in flagranti s jednim slugom, a njoj je naređeno da se mora udati za starog senatora. Honorija je poslala poruku i prsten Attili da joj pomogne, a Attila je zahtijevao da mu se preda njegova zaručnica i pola zapadnog Carstva kao miraz. Valentinian III je odbio, a Atilla je objavio rat.

            Atilla je s golemom vojskom upao u Galiju, gdje je 451. g. na Katalaunskim poljima došlo do presudne bitke. Rimsku (ne baš rimsku, jer u njoj su sudjelovali Vizigoti, Sasi, Franci, Burgunđani …) vojsku vodio je briljantni strateg Aëcije, i prisilio Attilu na povlačenje. Attila se vratio slijedeće godine i upao u sjevernu Italiju i opljačkao Milano. Rim je bio njegov idući cilj, ali na putu ga je dočekao papa Leo I, koji ga je nagovorio da se vrati. Zašto je Attila poštedio Rim ostalo je nejasno. Neki tvrde da se ipak malo prepao uvrede kršćanskog Boga, a cinici tvrde da je na tom susretu nekoliko vreća zlata promijenilo vlasnike. Što god bio slučaj, Attila se vratio u Panoniju, gdje je umro iduće godine od posljedica hemeroida, nakon žestoke pijanke povodom svoje ženidbe s Germankom Ildico. Njegovo se carstvo odmah raspalo, a preostali Huni povukli su se na Istok.

Slika 6: Stanje u Europi početkom VI st. nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.
Slika 6: Stanje u Europi početkom VI st. nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.

            Zapadno Rimsko Carstvo je tijekom V stoljeća bilo potpuno iscrpljeno. Gospodarstvo gotovo da i ne postoji, kao i državna vlast, koja je nemoćna zaustaviti sva ova pljačkanja i upade Germana i Huna. Osim toga, carska vlast potpuno je ovisila o zapovjednicima barbarskih odreda u rimskoj vojsci. Oni su čas postavljali, čas svrgavali careve.

            Godine 474. za cara na Zapadu postavljen je Julije Nepot, kojeg je instalirao istočni car i time je imao nekakav dignitet. Nepot je za glavnog vojnog zapovjednika postavio Oresta, bivšeg zapovjednika Atilline vojske. Orest je počeo vršiti pritisak da se njegov sin Romul August proglasi za cara, a car Nepot bježi u Salonu, u Dioklecijanovu palaču.

            Romul August je u Ravenni proglašen za cara, ali taj akt nije imao pravno značenje i na Istoku još uvijek prihvaćaju Nepota kao legalnog cara.

            Iduće godine, 476. germanski vojni zapovjednik Odoakar ubio je Oresta, a nakon toga je maknuo Romula Augusta s carske pozicije, a sve oznake carske vlasti poslane su k istočnom caru Zenonu u Konstantinopolis. Odoakar je sebe okrunio titulom kralja Italije, a prijenos vlasti išao je tako glatko da čak nije niti dao ubiti bivšeg cara Romula Augusta, već ga je smjestio u jednu vilu kraj Napulja s dobrom penzijom, a on je tamo lijepo poživio sve do 511.g.

            Odoakar je ostao gazda u Italiji dok ga nije zbacio Teodorik, vođa Ostrogota, koji su se oslobodili hunske kontrole. Iako su Ostrogoti prvotno krenuli na Konstantinopolis, car Zenon ih je „nagovorio“ da napadnu Italiju, što su i učinili. Teodorik je na prevaru ubio Odoakara i time se mogla stvoriti Ostrogotska država na tlu Italije i Ilirika, u kojoj su Rimljani i Germani polako naučili zajedno živit. Iako nije bila predodređena da dugo traje, Ostrogotska država  s centrom u Ravenni donijela je tridesetak godina mira Italiji i mogli bi je nagradit tvrdnjom da je ona prva srednjovjekovna država.

povijesni @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
68609
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.