Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
utorak, rujan 11, 2012
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Kreta i minojska kultura, 2000. – 1450.B.C.

         Prva važna civilizacija grčkog svijeta utemeljena je na otoku Kreti, južno od Egejskog mora, u istočnom Sredozemlju. Iako stanovnici Krete  nisu bili Grci ( vjerojatno su došli sa prostora Male Azije ), njihov utjecaj na grčku kulturu bio je vrlo značajan pa povijest Grčke mora započeti sa Kretom.           

Mapa prikazuje Grčku, Kretu i okolna mora.

Slika 1: Mapa prikazuje Grčku, Kretu i okolna mora. Prilično je lako, kada se pogleda silna razvedenost područja, uočiti buduće utjecaje lokalizama i naravno važnost pomorske trgovine. Na osnovi pomorske trgovine upravo se i razvila minojska kultura. Ako pogledate položaj grada Troje na ulazu u Helespont (Dardanele), može vam biti kristalno jasno zašto je bio bogat grad kojeg su Grci silno željeli osvojiti.

Naše znanje o kretskoj civilizaciji ponajviše dugujemo radu arheologa Sir Arthura Evansa, koji je poč. XX.st. započeo iskapanja u Knososu, centru stare Krete. Otkrio je veličanstvenu građevinu koju je nazvao Minosova palača, prema mitskom kretskom kralju Minosu, koji se pojavljuje u nekoliko grčkih legendi. Prema grčkoj mitologiji prvi kralj Krete bio je Zeus, kojega je koza Amalteja othranila na Kreti. Zeus se kao mladić pretvorio u bika i oteo Europu, kćer feničkog kralja, koja je na obalama Fenikije brala cvijeće, te je na leđima odnio na Kretu. Iz te veze rodila su se tri sina, a jedan od njih bio je Minos, koji se uskoro pokazao i najsposobnijim pa je u borbi za vlast među braćom izašao kao pobjednik. Spominje ga se kao pravednog vladara koji je vladao u skladu sa zakonima koje mu je ostavio sam Zeus.       

 

Jedna od najpoznatijih legendi je ona o Minotauru, čudovištu koje živi u labirintu, a Grci su mu prisiljeni kao žrtvu svakih nekoliko godina prinositi sedam mladića i sedam djevica. Ta legenda govori o sjećanju Grka na moćnog vladara koji je kontrolirao veliki dio Egejskog mora. Prema kralju Minosu i cijela kretska kultura naziva se minojska kultura. Još je grčki povjesničar Tukidid pisao o Minosu kao prvom vladaru koji je vladao morem i morskim putovima, a taj se oblik vladavine naziva talasokracija ( grč. thalasa – more, kratein – vladati ).           

Freska na kojoj je prikaz rituala preskakanja bika.

Slika 2: Freska na kojoj je prikaz rituala preskakanja bika. Mnogi istraživači koji se bave kretskom kulturom pretpostavljaju da ovakav opasan ritual predstavlja vjerski događaj, koji završava žrtvovanjem bika i gozbom kojom se slavi božja naklonost u donošenju obilja njihovom društvu. Osim toga, ovakvi događaji pokazuju važnu ulogu bika, kao utjelovljenje snage, pa ne čudi što nas uz Kretu kao prva asocijacija veže Minotaur.

U znak potvrde Minosove vlasti nad Kretom i okolnim morem, bog mora Posejdon poslao je Minosu bijelog bika kojeg je ovaj trebao žrtvovati, ali je odbio. Posejdon se naljutio i učinio da se u bika zaljubi Minosova žena Pasifaja, koju je Minos jaaaaaaaako volio. Plod takve ljubavi bio je Minotaur (polučovjek-polubik).

            Minosova palača zauzimala je veliku površinu i sastojala se od impresivnog stubišta, mnoštva krila, dodataka i skladišta, uglavnom od velikog broja prostorija pa je prema legendi poznata i pod nazivom Minotaurov labirint ( naziv labirint potječe od labrisadvoglave sjekire koja je bila simbol kraljevske vlasti, a bio je prikazivan po zidovima palače ). Legenda također kaže da je graditelj palače bio Dedal. Gradnja palače pokazala je i zavidnu tehničku sposobnost graditelja, naime palača je imala tekuću opskrbu pitkom vodom i riješenu odvodnju.

            Legenda i mitologija kažu da je Minosu Dedal preporučio gradnju takvog objekta iz kojeg Minotaur nikada ne bi mogao izaći, ali to isto ne bi mogao učiniti niti jedan drugi svjedok postojanja Minotaura. Minos zbog velike ljubavi prema ženi nije želio ubiti Minotaura, ali nije želio niti da se pročuje za njega.

            Dedalu je kao svjedoku Minos zabranio odlazak sa Krete, ali Dedal je zajedno sa svojim sinom Ikarom odlučio pobjeći preko neba, jer je kretska mornarica dobro čuvala sve izlaze s Krete. Načinili su krila od ptičjih pera i voska i krenuli prema Ateni, ali mladi Ikar previsoko je odletio, pa mu je sunce istopilo vosak, nakon čega je uslijedio pad, a Dedalu je ostao bol u duši zbog gubitka sina. Sam Dedal otišao je na Siciliju, gdje je po njega došao Minos, ali je Dedal kao poznati graditelj u dosluhu sa tamošnjim kraljem izgradio tajni vodovod kojim je na Minosa pustio vrelu vodu dok se ovaj tuširao nakon dugog puta s Krete. Najzahvalniji su mu bili Atenjani koji su dopustili Dedalu povratak u Atenu iz koje je davno istjeran zbog ubojstva svog nećaka Tolosa , na kojeg je bio ljubomoran jer je postao gotovo jednako dobar graditelj kao Dedal.             

Slika 3: Morska stvorenja su vrlo često bila motiv za dizajniranje minojske keramike. Ova hobotnica odličan je primjer stila kretskih umjetnika.

Slika 3: Morska stvorenja su vrlo često bila motiv za dizajniranje minojske keramike. Ova hobotnica odličan je primjer stila kretskih umjetnika.

Minojska kultura po svojoj je prirodi bila miroljubiva, a kao dokaz u prilog nam ide nepostojanje bilo kakve fortifikacijske gradnje kako oko palače u Knososu, tako i u ostalim centrima kretske civilizacije – Festos, Malia, Hagia Triada….

            Dobar geografski položaj Krete uvjetovao je izgradnju jake mornarice i bavljenje trgovinom, u kojoj je dominirala sjajna kretska keramika po kojoj je minojska kultura bila unikatna, a posebno su bile poznate i cijenjene keramičke posude oslikane morskim temama, npr. ribe,

Disk iz Festosa

Slika 4: Disk iz Festosa, na kojem je prikazan najstariji oblik pisma na Kreti.

morske biljke, hobotnice…. tzv. "morski stil". Trgovina je pomogla u širenju kretskog utjecaja širom istočnog Sredozemlja, jer su Krećani uspostavljali trgovačke postaje preko kojih su distribuirali svoje proizvode. Taj utjecaj bio je najjači negdje između 18. i 15.st.B.C., kada je minojska kultura bila na vrhuncu moći.

            Karakteristika kretske kulture je i u činjenici da je ona bila i prva europska "pismena" kultura, naime Arthur Evans iskopao je u Knososu i pločice sa pisanim tekstom, koje je nazvao linear A i linear B pismo. Linear A pismo (koristili su ga Krećani za pisanje svog jezika)  još nije odgonetnuto, dok je linear B (koristili su ga Ahejci za zapisivanje svog jezika) dešifrirao lingvist Michael Ventris (1952.g.). Pokazalo se da je poprilična sličnost između pisma na Kreti i arhajskog grčkog pisma, što dokazuje međusobni utjecaj minojske i rane grčke kulture, tj. prisutnost Grka na Kreti tijekom 15.st.B.C. za kada je datirano linear B pismo. Dok su bili tamo Grci su naučili koristiti kretsko pismo za pisanje svojim jezikom.

            Propast kretske civilizacije povezuje se za prirodnu katastrofu, vjerojatno erupciju vulkana na otoku Theri (današnji Santorin), a otok su zauzeli Ahejci, grčko stanovništvo (krajem 15.st.B.C.).

Mikenska kultura, 2000. – 1100. B.C.

            U vrijeme najveće moći Krete počinje i na grčkom kopnu, na poluotoku Peloponezu u pokrajini Argolidi nagli uspon kulture koja je po najvećem gradu Argolide – Mikeni – nazvana mikenskom kulturom, a trajala je od oko 2000.B.C. do oko 1100.B.C. Mikena je prema tome i najstariji grad na europskom kopnu. Osim Mikene značajniji gradovi mikenske kulture bili su Pil, Tirint, Sparta, Teba

            Nastanak mikenske kulture uvjetovan je doseljenjem grčkih plemena koji su bili dio velike obitelji indoeuropskih naroda oko 2000.B.C. Glavne plemenske skupine bili su Ahejci (nosioci mikenske kulture); Jonjani i Eoljani. Njihova najezda izazvala je otpor domaćeg stanovništva na grčkom kopnu – Pelazga, a njih su doseljeni Grci dijelom istrijebili, dijelom protjerali, a u najvećoj mjeri asimilirali. Nešto kasnije, tijekom 12.st.B.C. doselila se i posljednja skupina Grka – pleme Dorana.

            Svi Grci sebe su nazivali Helenima, a svoju zemlju Helada, takvi nazivi i danas se koriste među Grcima, dok u zapadnim jezicima prevladava poznatiji naziv – Grčka i Grci, koji su na Zapad preneseni posredstvom Rimljana.           

Agamemnonova zlatna maska

Slika 5: Posmrtna zlatna maska, koju je Schliemann pripisao Agamemnonu, pa se do danas za nju uvriježio naziv Agamemnonova zlatna maska.

Mikenu je kao i Troju, otkrio njemački trgovac i arheolog-amater, Heinrich Schliemann, nadahnut sadržajem i ljepotom, te uvjeren u vjerodostojnost Homerove Ilijade i Odiseje. Arheološke iskopine ne govore nam puno o političkoj i društvenoj povijesti Mikene, ali nam pokazuju veliko bogatstvo, a uz to vjerojatno i veliku moć Mikene za spomenuto razdoblje. Unutar zidina Mikene otkrivene su grobnice mikenskih vladara sa nevjerojatno raskošnim sadržajem: zlatne krune, dijademe, zlatni reljefi s ratnim i lovačkim prizorima, posmrtne zlatne maske, a najljepšu od njih Schliemann je pripisao Agamemnonu – legendarnom kralju koji je prema Homeru vodio pohod Ahejaca na Troju. Mikenske grobnice bile su nadsvođene sa lučnim nadvratnikom iznad ulaza u grobnicu kružnog tlocrta, i poznate su pod nazivom tholos. Najpoznatiji i najbolje sačuvani tholos nalazi se izvan zidina Mikene i poznat je pod nazivom "Atrejeva riznica", jer je Schliemann bio uvjeren da je u njoj bio pokopan Atrej, otac kralja Agamemnona.

Ulaz u Mikenu činila su impozantna Lavlja vrata, naime iznad ulaza u reljefu su prikazane dvije lavice uspravljene na zadnje noge i oslonjene o stup, a osim ljepote vrijednost je i u činjenici da trokutasti reljef ima i ulogu rasterećenja kamene grede, kao nekakva preteča rasteretnog luka. Zidine Mikene građene su od vrlo velikih kamenih blokova, pa se zbog toga nazivaju kiklopskim zidinama, jer se vjerovalo da su zidati sa takvim blokovima mogli samo Kiklopi, mitološka bića velike snage, a na taj način građene su zidine i ostalih gradova mikenske kulture.

Lavlja vrata na ulazu u Mikenu

Slika 6: Lavlja vrata na ulazu u Mikenu uokvirena debelim i masivnim zidinama, koja na dobar način pokazuju zašto je postojalo uvjerenje da su mikenske zidine gradili kiklopi.

Mikenska kultura bila je puno ratobornija kultura od minojske kulture na Kreti, a najbolji dokaz tome su i spomenute velike zidine koje su, vjerojatno imale obrambenu svrhu, a osim toga u grobnicama je redovito pronađeno mnoštvo mačeva i ostalog oružja, što također govori o ratničkom društvu.

Svaki od gradova mikenske kulture vjerojatno je imao nezavisnost pod vlastitim vladarom, a čini se da su se svi gradovi ujedinili samo tijekom rata protiv Troje, bogatog grada u Maloj Aziji blizu Dardanela.

Troja ili Ilij je bio antički grad u Maloj Aziji, a posebno je poznat preko legendi rane Grčke. Najpoznatije priče o Troji zapisane su u epu "Ilijada i Odiseja" koji se pripisuje grčkom pjesniku Homeru i epu "Eneida" rimskog pjesnika Vergilija.

Dvostruki naziv grada dolazi od imena Ilus, kako se zvao legendarni utemeljitelj grada i od imena Tros, koji je bio Ilusov otac.

Osim legendi malo je poznato o stvarnoj povijesti grada, ali važnost grada lako je uočljiva prema položaju u neposrednoj blizini tjesnaca Helesponta ili današnjih Dardanela. Zbog tako važnog strateškog i trgovačkog položaja ne začuđuje činjenica da su arheološka iskapanja, koja je kao i u Mikeni započeo Heinrich Schliemann, dokazala postojanje 9 slojeva, tj. 9 gradskih naselja iz različitih povijesnih razdoblja. Pretpostavlja se da je Troja o kojoj govore najpoznatije legende sloj VIIa.

Trojanski rat

            Prema antičkim grčkim mitovima Trojanski rat rezultat je incidenta na svadbenoj svečanosti Peleja, kralja Tesalije i Tetis, morske božice. Svi bogovi i božice bili su pozvani, osim Erine, božice nesloge. Erina se našla uvrijeđenom i odlučila se na osvetu, pa je poslala zlatnu jabuku (kasnije poznata kao jabuka razdora) s porukom "Najljepšoj!". Ubrzo je pukla svađa između Here, Afrodite i Atene, jer je svaka tvrdila da jabuka pripada njoj. Presudio je Paris, sin trojanskog kralja Prijama, koji je jabuku dodijelio Afroditi jer je ona njemu obećala Helenu, najljepšu ženu na svijetu. Helena je već bila žena Menelaja, kralja Sparte, ali kada je Paris došao u Spartu ona je pobjegla s njim u Troju. Menelaj i njegov brat Agamemnon organizirali su veliku grčku ekspediciju protiv Troje. Grčka vojska uključivala je i poznate heroje kao što su Ahil, Ajant, Nestor, Odisej…

            Grčka vojska opsjedala je Troju 10 godina, ali nisu mogli osvojiti dobro utvrđeni grad. Rat je pošao po zlu za Grke nakon što je Ahil poslije svađe s Agamemnonom napustio bojište, a Trojanci su predvođeni svojim junakom Hektorom gotovo potjerali Grke na njihove brodove. Ahil se vratio u bitku nakon što je Hektor usmrtio njegovog najboljeg prijatelja, Patrokla, a Ahil je ubrzo osvetio Patroklovu smrt. Ilijada koja opisuje ova događanja u desetoj, posljednjoj godini opsade Troje završava Hektorovim pogrebom, a mnoge grčke legende opisuju slijedeće događaje.

            Trojancima su u pomoć stigli saveznici – Etiopljani i Amazonke (žene-ratnice). Ahil je pobijedio Pentezileju, kraljicu Amazonki i Memnona, kralja Etiopljana, što je omogućilo Grcima da pobijede svoje neprijatelje. Ubrzo je Paris uz pomoć boga Apolona nanio smrtnu ozljedu Ahilu (Ahilova peta).

            Pad Troje opisan je u Vergilijevom epu "Eneida". Grci su izgradili golemog drvenog konja koji je postao poznat kao Trojanski konj, a unutar konja smjestili su se Odisej i ostali grčki ratnici, dok je ostatak Grka otplovio na brodovima. Konja su ostavili ispred zidina Troje.

            Proročica Kasandra i svećenik Laokont upozoravali su Trojance da ne unose konja u Troju ("…čuvaj se Grka i kad darove nose…"), ali oni su povjerovali jednom grčkom zarobljeniku koji ih je uvjerio da je konj svet i da donosi zaštitu bogova, na što su Trojanci uvukli konja u grad. Iste noći, dok su Trojanci slavili, Odisej i ekipa izašli su iz konja i otvorili gradsku kapiju za ostatak grčkih ratnika koji su se vratili s obližnjeg otoka na koji su otplovili. Grci su vratili Helenu, pobili gotovo sve Trojance i spalili Troju. Prema "Eneidi" nekoliko je Trojanaca preživjelo, a među njima i ratnik Eneja, čiji su nasljednici osnovali Rim.

ŽIVOT I KULTURA STARE GRČKE

"Mračno doba Grčke" oko 1200 – 800. B.C.

            Trojanski rat bio je zadnji trzaj moći mikenske kulture, jer se oko 1300.B.C. grčko kopno našlo pod naletima brodova tzv. "pomorskih naroda" za koje se ne zna tko su, ali se pretpostavlja da su došli s prostora Male Azije. Oni su u potpunosti onemogućili trgovinu, a time i glavni izvor bogatstva mikenske kulture. Oko 1100.B.C. Mikena je bila potpuno razrušena, a to je rezultat invazije plemena Dorana, a njihova će najpoznatija država na grčkom kopnu postati Sparta. Snaga i silina Dorana proizlazila je iz njihovog korištenja konja i proizvodnje oružja od željeza, a ne od bronce, čime su naravno bili puno ubojitiji od ostalih grčkih plemena. Mnogi povjesničari su uvjerenja da je doranska konjica pokrenula mit o Kentaurima – legendarnim bićima poluljudi i polukonja.

            Nakon dorske invazije Grčka će potonuti u razdoblje mračnog doba, koje karakterizira snažno kulturno i civilizacijsko nazadovanje. Keramika je postala manje elegantna, u grobnicama više nema raskoši, građevine velikih struktura i javni objekti prestali su se graditi, čak je nestalo pismenosti, tj. linear B pismo je gotovo iščezlo.

            Svijetlo u mraku donosila je činjenica da tehničke vještine ipak nisu zaboravljene, tj. keramika se i dalje izrađuje, ali u puno jednostavnijem tzv. geometrijskom stilu. Grčki jezik se očuvao (iako samo govorni) u onim krajevima koje nije snažnije dotakla dorska invazija.

Grčka renesansa oko 800 – 600 B.C.

            Nakon 800.B.C. novi duh optimizma oživljava na teritoriju Grčke, dolazi do ubrzanog umjetničkog i intelektualnog razvitka. Ovo je razdoblje posebno poznato po novom literarnom stvaralaštvu – epska književnost. Pjesnici su pisali o djelima smrtnika, ali i o besmrtnim bogovima.

            Najbolji izvor grčkog stvaralaštva u ovom razdoblju je Homer i dva epa koja se u pravilu pripisuju njemu, "Ilijada i Odiseja", u kojima Grci održavaju sjećanje na svoje slavne pretke i njihov junački boj protiv Trojanaca. "Ilijada i Odiseja" je više nego opisivanje junačkih djela, ep nam donosi i prve zabilješke o grčkoj religiji, jer se većina grčkih olimpijskih bogova pojavljuju u "Ilijadi i Odiseji".

            Djelatnim nasljednikom Homera moglo bi se nazvati epskog pjesnika Hesioda, koji nam u svojem djelu "Poslovi i Dani" donosi prikaz svakodnevnog života seljaka i nepravdi u tadašnjim odnosima između ljudi. Hesiod donosi i priču o Pandorinoj kutiji, iz koje su izašle sve nevolje svijeta.

            Posebno je značajno njegovo djelo "Teogonija", koje je osnova za današnje poznavanje grčke religije, jer se u "Teogoniji" opisuje stvaranje svijeta i genealogija grčkih bogova.           

Sapfo s otoka Lesbosa

Slika 7: Slika navodno prikazuje pjesnikinju Sapfo s otoka Lesbosa, po kojem će cijeli ženski homoseksualni pokret ponijeti naziv. Ona je jednostavno bila udovica u malom mediteranskom mjestu, pa možete pretpostaviti kakve bi priče o njoj kružile da se družila s muškarcima. Zato se družila s prijateljicama, prema kojima je ponekad znala biti i ljubomorna, što je ostalo zabilježeno u njenim pjesmama, jer joj nisu posvećivale dovoljno pažnje, naime, one su ipak bile slobodne, pa su se mogle družiti sa seoskim momcima, a Sapfo bi ostajala usamljena. Tako je jadna Sapfo ispala lezbijka, niti kriva niti dužna.

U ovom razdoblju djelovala je i pjesnikinja Sapfo sa otoka Lesbosa, koja je pisala prave himne o ljepoti djevojaka i magičnosti ljubavi. Takvi sadržaji obilježili su je kao homoseksualku, pa se pretpostavlja da je to najveći razlog što veliki dio njezinih djela nije sačuvan, tj. u srednjem vijeku Crkva baš nije bila zainteresirana za prepisivanje njezinih pjesama kako bi se očuvale.

            Zbog ponovnog razvitka trgovine i grčke kolonizacije Sredozemlja, Grci dolaze u kontakt s Feničanima od kojih preuzimaju (oko 750.B.C.) semitsko pismo alfabet (naziv alfabet dolazi od prva dva znaka - "aleph", što znači vol; "beth", što znači kuća), a Grci su to pismo prilagodili svom jeziku.

 Polis

Temeljna karakteristika grčke civilizacije bio je nastanak nezavisnih gradova-država ili polisa. U početku se pojam polis odnosio na obrambeni prostor (obično na uzvišenju) na koji se zemljoradnik ili seljak mogao povući u slučaju napada, a Akropola u Ateni je jedan tipičan primjer.

            Vremenom je oko tog obrambenog prostora izrastao grad, bez neke pravilne strukture u čemu se razlikuje od dotadašnjih gradova na Istoku.         Većina polisa bili su dosta mali (oko 100 km²), a najveći polis bio je atenski polis koji je obuhvaćao cijelu Atiku, oko 1000 km², a brojao je oko 300.000 stanovnika (Sparta je imala oko 70.000 stanovnika). Veliki grčki filozofi Platon i Aristotel tvrdili su da bi idealan polis trebao biti dovoljno mali da se svi stanovnici međusobno poznaju, a Platon je čak ustvrdio da bi idealan polis trebao imati 5040 odraslih muškaraca.           

Prikaz atenske agore ili tržnice

Slika 8: Prikaz atenske agore ili tržnice, a takvo mjesto bilo je centralno mjesto u svakom grčkom polisu. Za razliku od većine dotadašnjih gradova na Istoku, grčki polisi nisu izrastali zbog potreba trgovine u blizini rijeke ili mora, nego naprotiv što dublje u unutrašnjosti radi sigurnosti od pomorskih napada. Trgovina u grčkim polisima postaje posljedica, a ne razlog nastajanja gradova, jer glavnu ulogu u polisima dobiva agora ili tržnica (na današnjem grčkom jeziku agorazo znači kupujem), koja postaje i centar društvenog i intelektualnog života grčkog polisa.

Stanovnici svakog polisa (a to je bila samo elitna grupa ljudi, jer robovi, seljaci, žene i stranci nisu se smatrali stanovnicima polisa) bili su blisko povezani i upućeni jedni na druge, jer zajedno su odrastali i pohađali školu, a kao odrasli muškarci borili su se rame uz rame tijekom ratnih vremena. Susretali su se na debatama u Narodnoj skupštini, međusobno su se birali na razne dužnosti, kao članovi sudskih porota glasali su za ili protiv jedni drugih.

            U takvom društvu kao što je polis svaki njegov stanovnik bio je direktno uključen u politiku, sudstvo, vojnu obvezu, religijske ceremonije, intelektualne diskusije, sportske i kulturne manifestacije. Stanovnik grčkog polisa, bez obzira na svoju poziciju bio je svjestan da ima samo obveze prema polisu kao zajednici te da pri tome ne očekuje neka dodatna prava. Grci nisu imali tako strogo odijeljen privatni od javnog života, već je sve bilo izmiješano, a oni koji nisu znali ili htjeli komunicirati u zajednici nazivani su idiotes (danas idioti – oni koji imaju problema u komunikaciji s drugima).           

Prikaz branja maslina na keramičkoj vazi

Slika 9: Prikaz branja maslina na keramičkoj vazi. Branje maslina bilo je vrijedno uloženog truda, jer je maslinovo ulje bilo od ogromne važnosti za prosperitet većine grčkih polisa. Poznata priča o filozofu Talesu dobro ilustrira važnost maslina za Grke: Zezali su jednom prilikom Talesa: "Ako si mudar, zašto nisi bogat?" Nije odgovorio ništa, ali je nakon sezone branja maslina pokupovao jeftino sve lokalne preše za masline. Naravno, kada su preše opet zatrebale, svi su ih morali skupo kupiti od Talesa, pa im je objasnio da pametan čovjek lagano postane bogat, ako to želi.

Temelj gospodarstva u polisima bila je poljoprivreda, ali u gotovo cijeloj Grčkoj zemlja je bila škrta i stjenovita, pa se s vremena na vrijeme javljala prijetnja nedostatka hrane. Zato je jedan od najvažnijih zadataka političkih vođa u polisima bio osiguranje stalnog snabdijevanja polisa najvažnijim namirnicama kao što je žito. Neki polisi su problem nedostatka hrane riješili kolonizacijom, a posebno su važne bile kolonije na obalama Crnog mora, od kuda je žito stalno pritjecalo.

            Atenski državnik i reformator Solon, pokušao je problem riješiti na drugačiji način. On je usmjerio Atenjane na uzgoj maslina, za koje je postojalo osigurano tržište izvan Grčke, a zauzvrat bi Atenjani uvozili žito.

GRČKA KOLONIZACIJA

         Ni nakon provala Dorana i utemeljenja naseobina na grčkom tlu, kretanja Grka nisu prestala, a naročito su se intenzivirala u razdoblju od VIII do VI st.B.C., koje se u historiografiji naziva razdobljem velike kolonizacije.

            Glavni uzrok velikoj kolonizaciji Grka leži u prenaseljenosti grčkog polisa i s tim u vezi, nedostatkom hrane. Prema starim propisima, polis je imao određeni broj zemljoposjeda koji je odgovarao broju stanovnika. Zemljoposjed (kleros) nije se mogao dijeliti, nego se ostavljao najstarijem sinu ili nekom drugom najbližem srodniku u nasljedstvo, pa su mlađa braća, na taj način, činila višak stanovništva. Naravno, razlozi za odlazak iz matičnog polisa nisu ležali samo na nedostatku obradivih površina, mnogi su odlazili zbog trgovačkih razloga, sitniji obrtnici, koji su bili pregaženi od jače konkurencije, nadaju se boljem uspjehu negdje drugdje, ….itd. Potrebno je naglasiti da grčka kolonizacija nikada nije imala namjeru podjarmljivati druge narode ili plemena, niti se obogatiti pa se vratiti doma, već je cilj bio osnivanje naseobina za trajno naseljavanje. Poznati Ciceron je jednom prilikom napomenuo da "grčke naseobine činile su bogat porub na velikoj tkanini barbarskog svijeta", time je želio reći kako su grčka kultura i civilizacijska dostignuća potakla razvoj dotad zabačenih i neciviliziranih prostora. Bez obzira koliko daleko Grci otišli, nekoliko stvari ih je uvijek držalo zajedno, a to su prije svega jezik, religija, Delfijsko proročište i olimpijske igre. Za naseljavanje su se birale nenaseljene ili slabo naseljene obale s pogodnim lukama. U početku su novi gradovi nastajali u užoj domovini Grčke, na obalama i otocima Egejskog mora, a u kasnijem razdoblju odlazilo se i tisućama kilometara daleko.

            Osnivanje naseobina bilo je vezano za neke običaje i formalnosti. Prvo bi se obraćali nekom proročištu, najčešće delfijskom, a ako bi odgovor bio pozitivan, matični bi polis odredio organizatora putovanja, čija je glavna dužnost bila da po dolasku na mjesto nove naseobine raspodijeli zemlju. Nakon izmjere terena, određivalo bi se mjesto za hram boga ili božice zaštitnika, a zatim bi se zemlja klasificirala, čime bi svaki doseljenik dobio svoj kleros, koji se sastoji od terena za gradnju kuće i zemlje za obradu.

            Nove naseobine grčkih građana bile su potpuno pravno i ekonomski neovisne od matičnog polisa. Imale su svoje zakonodavstvo, administraciju i kovale su svoj novac. Ako je bilo potreba međusobno su se pomagali, ali je isto tako znalo doći i do neprijateljstava.

Prostori grčke kolonizacije

         Osobito privlačno područje Grcima bila je južna Italija i Sicilija, zbog blizine i plodnosti zemlje. Zbog mnoštva grčkih naseobina taj prostor je stekao naziv Magna Graecia (Velika Grčka). Smatra se da su prvu naseobinu osnovali iseljenici iz polisa Kume u maloj Aziji, koje je navodno vodila golubica do obala Italije i ondje sletila na obali zaljeva. Na tom je mjestu utemeljen grad, koji je prema matičnom polisu nazvan Cumae (Kuma). Kada je Kuma postala prenapučena, mladi ljudi su iselili i nakon jednodnevne plovidbe osnovali Neapolis (Novi Grad), današnji Napulj. Na južno talijanskom prostoru, od važnijih polisa, osnovan je Tarant (Tarent), koji je imao najbolju luku u južnoj Italiji i vrlo plodnu okolicu. Na Siciliji je također utemeljen niz grčkih polisa – Sirakuza, Mesana, Selinunt, Taormenij…           

Glava božice Artemide

Slika 10: Glava božice Artemide

Sredinom VII st.B.C. Grci su dospjeli daleko na zapad, pa su čak prošli i Heraklove stupove (Gibraltar). Na tom su pravcu osnovali mnoge gradove na današnjim obalama Francuske i Španjolske, od kojih je najvažnija, i danas velika luka, Masalia (Marseilles).

            Na istočnoj obali Egejskog mora, osnovane su naseobine, koje će ubrzo postati velika trgovačka središta, kao što su Efez, Milet ili Smirna, a na Bosporu će niknuti Bizantij, glavni centar za distribuciju žita Ateni i buduća prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Bizanta.

Grci na Jadranu           

Kairos, božanstvo sretnog trenutka

Slika 11: Kairos, božanstvo sretnog trenutka.

Vrhunac grčke kolonizacije naše obale dostignut je tijekom IV st.B.C. Sirakuški tiranin (Sirakuza na Siciliji) Dionizije Stariji pokušao je ostvariti što čvršću kontrolu trgovine na Jadranu, pa je u tu svrhu osnovao Ankon (današnja Ancona u Italiji), ali s tim prostorom nije bio zadovoljan jer talijanska obala nije pogodna za plovidbu kao naša strana. Zato je Dionizije krenuo u potragu za dobrim uporištem i lukom na istočnoj obali Jadrana, i uskoro utemeljio koloniju Issa (Vis). Vrlo brzo će Grci s otoka Korkire (Krf) osnovati Korkyru Melainu (Crna Korkira, na Korčuli, zbog guste crnogorične šume), a kolonisti s otoka Pharosa u Egejskom moru osnovat će Pharos (Stari Grad na Hvaru). Zbog trgovine s domaćim stanovništvom na obali, Grci sa Issa osnovat će svoje trgovačke faktorije na obali – Tragurij (Trogir) i Epetij (Stobreč, kraj Splita).

            Najvrjedniji ostaci grčke kulture pronađeni na našem području su npr. reljef Kairosa,  boga sretnog trenutka (bit će sretan onaj koji uspije dotaknuti čuperak kose Kairosa u trku), pronađenog u Trogiru,  i glava kipa božice Artemide, pronađena na Visu. Grčki natpis iz Lumbarde na Korčuli (tzv. Lumbardska psefizma) govori o uređenosti imovinsko pravnih odnosa među grčkim kolonizatorima na Korčuli.

povijesni @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
68609
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.